Drugi pogled 3
Priručnik za pomagače i pomagačice koji rade sa žrtvama i preživjelima nasilja
Priručnik je rađen u okviru projekta “Multidisciplinarni pristup suzbijanju domaćeg nasilja i drugih oblika nasilja nad djecom i ženama”. Ovaj projekat je za cilj imao dodatnu edukaciju uposlenih u državnim institucijama (policija, zdravstvo, tužilastvo, sudstvo, socijalni rad…) i NVO-ima, a iz oblasti s kojima se nisu susretali tokom formalnog obrazovanja koje ih je osposobljavalo za profesionalne funkcije koje obavljaju.
- Psihološka trauma i nasilje
- Specifične vrste nasilja
- Vještine i stavovi (pomagača)
- Polazišta za uobličavanje pristupa
- Mentalno zdravlje pomagača u radu sa žrtvama nasilja i traume
...drugom izmijenjenom i dopunjenom izdanju
Prilika da radimo ovo drugo izdanje priručnika počiva prije svega na zajedničkom uspjehu i organizatorica i učesnika i učesnica prvog – Pilot projekta: “Multidisciplinarni pristup suzbijanju nasilja nad ženama”, provedenog tokom 1999-2000 za učesnike i učesnice sa općine Zenica. Zahvaljujući iskustvima stečenim u toku provođenja prvog projekta, uočile smo ono što nedostaje i ono što bismo željele promijeniti u nekom sljedećem priručniku. I u ovom izdanju ostale smo pri ranijem stavu da se nećemo baviti konkretnim intervencijama za rad sa žrtvama nasilja – sadržaj nije usmjeren na to da pouči KAKO nešto raditi.
Odlučile smo se da pokušamo naći odgovore na pitanje ZAŠTO nešto raditi: zašto je vrijedno, šta time želimo postići, šta možemo postići i zašto nešto ne raditi, jer ono što bismo time postigli ne smatramo poželjnim. Odlučile smo se za rad na našim pomagačkim stavovima – razumijevanje uzroka i psihološke pozadine formiranja i naših pomagačkih i klijentovih doživljaja, osjećanja i obrazaca ponašanja, a onda i razumijevanja razloga i načina formiranja stavova u zajednici u kojoj djelujemo i čiji smo dio. Nadamo se da shvatanjem ovih pozadinskih struktura možemo iznaći i načine kako uticati na njih i mijenjati ih u onim njihovim dijelovima gdje predstavljaju smetnju i kočnicu promjeni. Promjena koju priželjkujemo je promjena u svijesti – svijesti pomagača, svijesti žrtve/preživjele, svijesti zajednice. To je promjena koja bi mogla dovesti do promjene paradigme na kojoj gradimo svoje sadašnje odnose u partnerstvu, u porodici, na radnom mjestu, u užoj i široj zajednici. Paradigma na kojoj ih sada gradimo obilježena je idealom dominacije i moći (Braswell, 1990). Ona podrazumijeva uvijek dominaciju manjine koja ima moć nad većinom, kojoj se pristup toj moći sprečava upravo uz pomoć mehanizama nasilja, a koji u svojoj suštini predstavljaju kontrolu i moć.
Dakle, ne namjeravajući pisati priručnik koji će učiti KAKO (intervencije), nego onaj koji ce tragati za odgovorima na pitanja ZAŠTO (stavovi, opredjeljenja), u odnosu na prvo izdanje napravile smo neke izmjene u koncepciji.
Prvo poglavlje “Trauma i nasilje” pruža znanja o psihološkoj pozadini psihološke traume i smješta nasilje u teoretsku konstrukciju znanja o traumi, njegov društveni kontekst i u područja ljudskog djelovanja koja bi mogla biti jezgra kako prevencije tako i borbe protiv posljedica preživljenog nasilja.
Drugo poglavlje “Specifične vrste nasilja” upoznaje sa značenjem i strukturom triju vrsta nasilja i posljedicama, simptomima koje ostavlja na žrtve.
Treće poglavlje “Vještine i stavovi” govori o vještinama ne sa aspekta učenje pojedinih vještina nego naglašavanja pozadinskih stavova koja nas upravljaju da stečena znanja i vještine iskoristimo na određeni način i nikako ih (čak ni sa najboljim namjerama) ne upotrijebimo na neki drugi (u odnosu na naš ranije usvojen stav ili etičko opredjeljenje) način. Ovo poglavlje nudi i neke stavove koje smo izgradile tokom našeg rada – ne kao definitivne i nepromjenljive, nego na diskusiju, dogovaranje i dograđivanje.
Četvrto poglavlje “Polazišta za uobličavanje pristupa” nudi uobličavanje znanja i vještina na konkretna područja djelovanja u radu sa nasiljem, uz navođenje psihološke logike formiranja poteškoća i potreba preživjele u procesu oporavka, kao polazišta.
Peto poglavlje “Mentalno zdravlje pomagača koji rade sa preživjelima traume i nasilja” poziva pomagača da sagleda opasnosti svoga posla i odgovornost koju ima u tom poslu, kao razlog da brigu o svome mentalnom zdravlju prihvati kao svoju legitimnu potrebu i obavezu prema svojoj profesionalnosti.
Nakon gotovo svakog poglavlja smo otvorile i podpoglavlja “ZA ČITANJE…” U njih smo smjestile tekstove koje smo koristile u pvoj verziji priručnika ili koje smo u međuvremenu pripremile, a nismo ih mogli uklopiti u četvorodnevni program treninga kao lekcije. Sa druge strane, nismo ih se niti mogli odreći zbog njihove informativnosti za teme kojima se bavimo u ovom treningu. Ponudile smo ih kao dodatne informacije – za čitanje…
U ovom izdanju smo se odlučile da među lekcije predviđene u programu treninga uključimo i neke lekcije vezane za formiranje odnosa prema nasilnicima kada smo u prilici da radimo sa njima. Shvatamo da je to nezaobilazan dio rada na suzbijanju nasilja nad ženama i djecom, mada se kod nas još nisu stvorili uvjeti da mu se sistematski priđe. Na nivou formiranja profesionalnog odnosa prema počinitelju u situacijama kada smo u prilici da obavljamo i taj dio rada, možda može pružiti barem osnove da se, kada se stvore prilike, i taj dio rada razradi i unese u koncepciju cjelokupnog rada posvećenog suzbijanju nasilja u zajednici.
Možda ovoliko naglašavanje stavova može izgledati pretjerano i nametljivo. Međutim, ono vjerojatno proištiče iz moga nezadovoljstva načinom na koji se koncipira prenošenje znanja, kako u našem školskom sistemu djeci i mladima, tako i u brojnim treninzima i seminarima za usavršavanje odraslih. To nezadovoljstvo bih ilustrirala rečenicom jednog od stručnjaka koga mnogo cijenim, koji je jedamput rekao: “U našim školama će djeca uskoro moći naučiti kako da dobiju atomsku energiju, ali ih niko ne uči kako da je koriste.” (Svetomir Bojanin) U tom mome nezadovoljstvu se krije i strah od znanja i vještina (onih KAKO) koje kao učenici, studenti i polaznici raznih vrsta usavršavanja možemo steći, a koje ostaju neuobličene moralnim opredjeljenjima i stavovima (onim ZAŠTO).
Nadam se da ćemo svi zajedničkim naporima i ispreplitanjem svojih iskustava izgraditi kvalitetnu mrežu, koju će jednog dana čovječanstvo moći raširiti između dva (ekološki) zdrava stabla i mirno i zadovoljno otpočinuti u svijetu u kome će moć biti graditeljska, a ne rušilačka snaga. Edita Ostojić Zenica, augusta 2001.
Predgovor
Povod kojim nastaje ovaj priručnik je Pilot projekat: “Multidisciplinarni pristup suzbijanju nasilja nad ženama” radi uvezivanja i daljeg zajedničkog rada, onih službi i servisa koji se u svome radu susreću sa osobama koje su preživjele različite oblike nasilja. Prva faza je zamišljena tako da putem treninga sve struke, koje bi trebalo da zajednički rade na ovom složenom društvenom problemu, definiraju zajedničku platformu rada i razmijene svoja iskustva u tom radu, u cilju potpunijeg i sveobuhvatnijeg pristupa problemu nasilja. Međutim, onaj nešto dalji cilj, kako ga mi shvaćamo, a koji je uvijek vrijedno definirati kao daleku zvijezdu koja nam služi za orijentaciju, ali i privlači čovjekovu maštu da nadraste svoje sadašnje mogućnosti i dosegne je, je da dijeleći svoje poteškoće u dosadašnjem radu iznađemo mehanizme koji nam nedostaju da kao društvo efikasnije i potpunije, sistemski riješavamo ovaj problem i izvršimo uticaj na naše društvo da instalira te mehanizme u svoju praksu.
Naš prvi korak na tom putu je da podijelimo svoja znanja unutar ovog uvezanog sistema službi i servisa, a ovaj priručnik je doprinos nas, terapeutkinja iz Udruženja žena Medica Zenica.
Radeći već šest i pol godina sa ženama i djecom žrtvama brojnih vidova nasilja, i već oko četiri i pol godine organizirajući treninge u želji da svoja znanja i iskustva prenesemo drugima, stvorile smo bazu materijala koji su koristili nama u našoj edukaciji. Neki od tih materijala su nastali prevođenjem knjiga koje tada nisu bile objavljene na našem jeziku (npr. J.L.Herman: “Trauma and recovery”, New York, 1992.). Neki su nastali prepisivanjem i priređivanjem tekstova iz rukopisa knjiga, koje su nam naše kolege još u toku rata velikodušno stavljale na raspolaganje i sami shvaćajući težinu situacije kada si suočen sa ogromnim potrebama traumatizirane populacije u svojoj okolini, a nemaš oslonca na specifična znanja koja su ti potrebna (npr. “Stres, trauma, oporavak”, DPP Zagreb 1996.). Neke tekstove smo pisale na osnovu znanja dobivenih u toku brojnih edukacija koje smo pohađale, nastojeći da u njih utkamo sve ono što nam se činilo primjenjljivo u našoj situaciji. Do štampanja ovog priručnika te materijale smo u “rasutom stanju” dijelile uz treninge koje smo provodile, već prema temi treninga, pa će oni sa kojima smo se do sada susretale prepoznati mnoge tekstove iz tih ranijih dana. Pokušale smo u ovom priručniku njegovom strukturom pratiti logiku sticanja znanja iz ovog područja: od upoznavanja sa temom do praktične primjene tog znanja.
Prvo poglavlje se bavi temom psihološke traume u njenom najsažetijem obliku, sa ciljem da, posebno oni kojima to nije fokus djelovanja, razumiju i osjete šta je suština povrede koju psihološka trauma nanosi i kako se to odražava na sve brojne odnose traumatizirane ličnosti sa njenom okolinom.
U drugom poglavlju bavimo se specifičnim vidovima traumatizacije koji su u fokusu ovog projekta: traume koju je prouzročio čovjek zloupotrebom odnosa moć-nemoć, koju je prouzročio čovjek svojim nasilnim ponašanjem. Za razliku od ostalih izvora traumatizacije, kada je traumatski događaj posljedica prirodne ili tehnološke katastrofe, po život opasnih medicinskih zahvata, nesreća, i sl., traumatizacija koju je prouzročio čovjek postavlja pred pomagača dodatne zahtjeve. Ovi zahtjevi se odnose na okolnost da pomagač odnosom koji uspostavlja sa pogođenom osobom, samim time sto je i sam čovjek, predstavlja opasnost da ponovno povrijedi, retraumatizira. Odnos je u ovom slučaju taj koji može nepažnjom, neznanjem, neosvještenim stavovima pomagača, podsjetiti na odnos zloupotrebe moći, koji je pogođena osoba već propatila tokom traumatskog događaja. Imajući u vidu psihološko stanje traumatizirane osobe koje je, između ostalog, u velikoj mjeri, pa možda i potuno porušilo njene sposobnosti da se zaštiti i dovelo je u stanje bespomoćnosti i ovisnosti o drugima, biva jasno kolika je odgovornost pomagača za formiranje odnosa. To mora biti drugačiji odnos, odnos u kome se sa moći odgovorno postupa, da bi potaknuo i ohrabrio traumatiziranu osobu da odustane od generalizacije nepovjerenja prema ljudima uopće. To mora biti također i odnos u kome će biti uvaženi i afirmirani jaki i pozitivni dijelovi ličnosti traumatizirane osobe i dignitet njene cjelokupne ličnosti.
Ovi složeni zahtjevi postaju veoma jednostavni kada pomagač poradi na svojim bazičnim stavovima i mogućim predrasudama koje svi imamo. Onda ovaj prividno komplicirani sklop stavova, znanja i ponašanja počne prirodno zračiti iz nas kao dio našeg bića i naše ukupne životne filozofije. Mi i ne moramo ulagati napor i paziti na svaku svoju gestu i sljedeći korak – svaki aspekt svoje komunikacije. Vještinama i stavovima na kojima se baziraju naši odnosi ne samo prema traumatiziranim osobama, nego prema našoj okolini uopće, bavi se treće poglavlje ovog priručnika.
Četvrto poglavlje govori o nama samima u ulozi pomagača – kako se pobrinuti za sebe, za svoje mentalno zdravlje, za svoju dobrobit, u okolnostima posla koji svakodnevno predstavlja izazov kako našoj bazičnoj životnoj filozofiji, tako i našim ograničenim ljudskim i energetskim resursima. Rad sa preživjelima traume je veliki izazov za pomagače (psihosocijalne, medicinske) ili one koji rade u drugim profesijama kao npr. novinari, pravnici, službenici policije: ovaj rad utječe na naš lični integritet, naš sistem vjerovanja, naš odnos prema sebi i prema drugima iz našeg okruženja. Suočenje sa situacijama ekstremne patnje izvan normalnog ljudskog iskustva može dotaći naše potisnute povrede. Može nas povrijediti i prepoznavanje mogućnosti da budemo povrijeđeni mi ili osobe koje su nam važne. Suočenje sa različitim traumatskim situacijama u životima naših klijenata može poljuljati naša osnovna vjerovanja i osjećaj sigurnosti. Ako nismo u kontaktu sa našim vlastitim povredama, ako se ne možemo nositi sa neizvjesnošću kao neizbježnim dijelom naših života, mi postajemo nesposobni da budemo dovoljno podržavajući i da se dovoljno otvorimo (empatija, sposobnost slušanja, efikasnost) prema potrebama onih koji su preživjeli ekstremnu patnju. Prvi impuls zaštite našeg ličnog integriteta postaje izbjegavanje: ne čuti, ne vidjeti, ne osjećati ili ne vjerovati onome što čujemo, poricati da to postoji.
Iako bavljenje sobom i svojom dobrobiti, naročito kada smo suočeni sa situacijama ekstremne ljudske patnje, može imati prizvuk egoizma na prvi pogled, ovo je, da citiram jednog od svojih učitelja, “visoko moralan čin”. Tek na ovaj način se možemo ispravno brinuti za sve ono što smo u vidu znanja i sposobnosti razvili u svome poslu, i što smo kao ljudska bića, opredjeljena da ta znanja i sposobnosti stavimo u službu plemenitih ciljeva, izgradili u svojoj ličnosti, i da taj posao obavljamo što duže i što kvalitetnije.
Ovaj priručnik će svojim obimom i izborom sadržaja biti nedostatan za one čiji je posao pružanje direktne savjetodavne ili terapijske podrške osobama pogođenim traumom i nasiljem. Terapijski postupci i vještine i organizacija terapijskog rada prevazilazi i njegov obim i namjenu. Možemo se samo nadati nekoj sličnoj prilici da i te modalitete svoga rada skupimo na jedno mjesto i ponudimo onima kojima to može biti od koristi.
Edita Ostojić Zenica, septembra 1999.
